Nagradu Porin za životno djelo dobili su Frano Parać i Nikša Gligo

Nikša Gligo jedan je od dobitnika Porina za životno djelo

Kao i svake godine tako će se i ovaj put uoči finalne dodjele hrvatske glazbene nagrade uručiti i Porini za životno djelo. Oni se dodjeljuju glazbenicima i umjetnicima koji su svojim radom, znanjem i talentom zadužili hrvatsku glazbu. Ovogodišnji dobitnici Porina za životno djelo su poznati skladatelj i pedagog - akademik Frano Parać te istaknuti muzikolog, animator, poznavatelj i promicatelj suvremene glazbe - akademik Nikša Gligo. Skladatelj Frano Parać čija djela odlikuje pregledna građa, jasnoća i komunikativnost, u mladosti se kratko bavio i pop i rock glazbom, nakon upisa na Muzičku akademiju posvećuje se studiju ozbiljne glazbe. Znanje i talent usavršavao je na studijima u inozemstvu, a radio je kao profesor i dekan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te je redoviti član HAZU-a. Njegove skladbe izvodile su se i širom svijeta a u njegovu opusu ističe se posebno opera "Judita“. Osim ozbiljne glazbe skladao je i za kazališta, dobitnik je mnogih nagrada, a poznat je i po skladbi "Olimpijski plamen" za simfonijski orkestar izvedene na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Muzikolog Nikša Gligo neupitni je stručnjak i autoritet za suvremenu hrvatsku glazbu 20. stoljeća. Autor je na stotine znanstvenih i stručnih studija, a osim glazbene izobrazbe (doktorirao je 1984. godine), koju je usavršavao ne samo u zemlji nego i u Austriji, Njemačkoj i SAD-u, a diplomirao je još i komparativnu književnost i engleski jezik. Danas radi kao profesor i predavač na mnogim studijima u Hrvatskoj, regiji i Europi. Redoviti je član HAZU-a. Autor značajnih knjiga, legendarni nekadašnji voditelj kultnog Muzičkog salona SC u Zagrebu i umjetnički ravnatelj Muzičkog Biennala Zagreb, akademik Gligo je također dobitnik mnogih domaćih i stranih priznanja za svoj rad.

Više o dobitnicima ovog najvećeg priznanja pročitajte u tekstovima dr.sc Eve Sedak sa zagrebačke Muzičke akademije te istaknute muzikologinje Seadete Midžić.

Frano Parać (Split, 11. svibnja 1948.), diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Stanka Horvata, a usavršavao se kod Marina Zuccherija u Milanu u Studio di fonologia musicale della RAI. Od 1978. predaje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, isprva teoretske predmete, a potom kompoziciju, od 1992. u svojstvu redovnog profesora, a u dva je navrata (1985-1987 i 2002- 2006) biran i za dekana. Već od 1975. dobitnik je mnogobrojnih i najviših nagrada struke kao i državnih odličja. Od 1992. je član suradnik, a od 2008. godine redovni član HAZU. U estetičkoj, skladateljskotehničkoj i svakovrsnoj drugoj rastresitosti glazbe s posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća hrvatski je skladatelj Frano Parać uspio pronaći svoje prepoznatljivo mjesto zahvaljujući nepogrešivom glazbeničkom instinktu, vještom rukopisu i jasno iskazanom uvjerenju da „umjetnik mora dići svoj glas, jer je buka oko njega postala prevelika.“ Prkoseći joj, Parać oslonac nalazi u krizom nedotaknutim predjelima glazbine prošlosti: u ritamskoj stabilnosti baroka, ne u dramatici njegova kontrapunkta, u formalnoj jasnoći klasike, ne u čvorištima njezinih tematskih sukoba, u emocionalnoj otvorenosti romantike, ne u njezinim tonalitetnim dvojbama. Otkrivajući svakim djelićem svog opusa nedvojbenost tih polazišta, Parać unaprijed ukida potrebu rasprave o „novom“ i „starom“, „povratku“ i „napretku“ te sa tako očišćenog, neutralnog terena kreće na posve osobno putovanje glazbom otkrivajući, spontano, s veseljem, gotovo u igri, poneki njezin skriveni rukavac, iznenadni obrat, svježi odjek. Ili, kao što pišući o Paraćevoj glazbi formulira. Unatoč raznolikosti vrsta i žanrova, Paraćev bogati skladateljski opus jasno iskazuje svoja izražajna težišta. Sedamdesetih godina to su vokalni ciklusi Oboe sommerso i Ed è subito sera (oba na tekstove Salvatorea Quasimoda) te dvije skladbe za zbor a cappella. Osamdesete znakovito otpočinju antologijskom Muzikom za gudače, koja je omogućila da se ostinatna motorika izrasla na baroknim uzorcima, jednostavna melodika lišena potrebe za motivičkom razradbom i tonalitetna čitkost harmonijske okosnice nenačeta postklasičnim dilemama, prepoznaju kao glavne odlike Paraćeva dijaloga s tradicijom. Istodobno, međutim, nastaje i fantazmagorični balet Carmina Krležiana kao stanovita sinteza dosadašnjeg stvaralačkog puta. Na početku posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća Parać nas zadivljuje neobičnim izražajnim rasponom Sonate za violinu i klavir, ali se potom ipak vraća vokalu: Missa Maruliana, Dona nobis pacem, Gloria, Pacem, da bi taj niz okrunio operom Judita kao lirskom sublimacijom dramatskih raspona Marulićeva pjesništva. Najnovija Paraćeva ostvarenja, od Koncerta za violinu, violu i gudače koji se ponovno oslanja na „eolsku konstantu“ u kojoj, prema autoru, „gudači tako izvrsno zvuče“, do triju pjesama za glas i komorni ansambl Memorie, tog duboko intimnog poetsko-glazbenog hommagea, kao da simbolički opkoračuju skladateljeva najvažnija inspirativna žarišta svjedočeći o smislu za kontinuitet, ne samo unutar vlastita opusa, nego i unutar glazbene tradicije kojoj pripada. (Eva Sedak)

Nikša Gligo (Split 1946.) Življenje glazbe kao avanture, glazbenosti kao pro-življavanja a ne samo teorijskog racionaliziranja, kako je zapisao baš sam Gligo, s uzletom nemirnog duha u visine s dalekim obzorima, sa žestinom pitanja i naglašenom studioznošću u traženju odgovora, te obogaćujućom i preispitujućom provedbm tako dosegnuth saznanja u knjizi ili prosvjetiteljsko- programskoj ideji festivala kao što je Muzički biennale Zagreb, odnosno u kreiranju žarišta glazbenog života u neočekivanim uvjetima i mjestima poput gotovo mitskog Muzičkog salona Studenskog centra, a uz slobodno i sofisticirano povezivanje raznorodnih područja i znanja, čini iznimnost osobe i djelovanja Nikše Gliga u sferi umjetnosti i znanosti s glazbenom jezgrom i središtem. Gligo radikalno nastavlja otvaranje prema svijetu i pospješuje prosvijetljenje i sazrijevanje hrvatske glazbene i kulturne sredine odabirom i otkrićem djela i osoba, skladatelja, teoretičara i interpreta, koji u svom, u našem vremenu, mijenjaju sliku, osjećanje i filozofiju glazbene umjetnosti. Prepoznavajući, budeći i okupljajući izrazite kreativne osobnosti u hrvatskom krugu, Gligo stvara zavodljive oaze novoga u glazbi, dinamizira glazbeni život u cjelini, posvećujući se istovremeno s visokom intelektualnom svijesti i savjesti pedagogiji i muzikologiji na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, brinući se također s velikom odgovornošću i za odjeke na medijskim scenama. O sudjelovanju u izgrađivanju tog suvremeno presudnog odraza glazbenog života i u Hrvatskoj svjedoči i rano priznanje iz 1994 godine : Hrvatska diskografska nagrada Porin za komentar uz CD Zagreb 900, produkcija: Jazzette, a zatim i 2012. Porin Classic za najbolji arhivski/tematsko-povijesni album klasične glazbe (autorski CD Anđelka Klobučara u seriji Suvremeni hrvatski skladatelji), produkcija: Cantus. Frenetična aktivnost, koja razapinje luk od najsofisticiranijih studija do pragmatičnih dnevnih rješenja glazbenog života, pojačana darom i snagom povezivanja raznorodnih disciplina i žanrova, doima se istovremeno kao otpor svakodnevnici i strasno predavanje ponorima glazbe – svih glazbi – i virovima spekulativnih ideja o njoj. Istim intenzitetom, kojim se otisnuo iz Dioklecijanove palače (prožet neslućenim bogatstvom neiskazanih iskustava i zračenja složenih građevnih i duhovnih sedimenata i u njima vjekovima sabiranih pogleda i ideja) nastavljao je studije na sveučilištima u Zagrebu, Ljubljani, Kölnu, Salzburgu, Berlinu i Freiburgu, da bi krajnje uporište simbolički, ali i kao redoviti član od 2006. godine, našao ponovo u jednoj drugoj palači, onoj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Vrijedi to istaknuti u godini u kojoj se slavi 200. godišnjica rođenja Josipa Jurja Strossmayera, tim više što je za knjigu "Zvuk-znak-glazba:Rasprave oko glazbene semiografije" (1999) dobio nagradu HAZU koja nosi Strossmayerovo ime. Ista je knjiga dobila i nagradu HDS-a "Josip Andreis", te tako povezuje dvije velike ličnosti hrvatske povijesti koje su stupovi europske Hrvatske, a koju Gligo zastupa i kao član Academie europaee. Osim toga Gligov "Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća" dobio je i Godišnju državnu nagradu za znanost a 2012. je objavljen je i u slovenskom prijevodu. Gligov rad i napor, široko razgranat i u intelektualnoj sferi izvan glazbe, pratila su i odličja : Orden viteza u redu umjetnosti i književnosti francuskoga Ministarstva kulture (1992), Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997). Nikša Gligo prisutan je kao znak epohe i njenog dometa u mislima i djelima skladatelja s kojima je surađivao i o kojima je pisao, kolega s kojima je gradio i širio nove svjetove spoznaje, interpreta s kojima je oživljavao ideje i srž glazbe, studenata koji sve to nasljeđuju, i sa svima je odgonetavao što je to glazba. A na kraju uvoda u knjigu Što je glazba?, dijalogu velikih umova muzikologije Hansa Heinricha Eggebrechta i Carla Dahlhausa, kod kojih je imao sreću izravno učiti, Gligo je napisao: "Ja osobno još uvijek ne znam što je glazba! Ili – a ovo neka je hommage Hansu Heinrichu Eggebrechtu – znam , ali samo za sebe." (Seadeta Midžić)

Deezer