Porin za antologijsko ostvaranje hrvatske glazbe dobit će Josipa Lisac, Karlo Metikoš i Ivica Krajač za album "Dnevnik jedne ljubavi"

"Dnevnik jedne ljubavi" jedan je od najboljih pop rock albuma u diskografiji

Pored Porina za životno djelo na ovogodišnjoj dodjeli glazbenih nagrada 6. ožujka u splitskoj Spaladium Areni uručit će se i posebna statua Porina za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe. Dobitnici nagrade su Josipa Lisac, Karlo Metikoš i Ivica Krajač za kultni album iz 1973. godine, "Dnevnik jedne ljubavi". U prilogu donosimo osvrt glazbenog kritičara Aleksandra Dragaša na jedan od najznačajnijih i najkvalitetnijih albuma u povijesti hrvatske glazbe.

“DNEVNIK JEDNE LJUBAVI” JOSIPE LISAC, KARLA METIKOŠA I IVICE KRAJAČA
Na svakoj i svačijoj listi ključnih ostvarenja hrvatske glazbene scene, ostvarenja koja ostavljaju trag ne samo u vremenu kad su nastala nego imaju i trajan utjecaj, a koja zovemo antologijskim, na jednom od vodećih mjesta uvijek bi se morao naći “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac s prepoznatljivim crno-bijelim ovitkom Joze Ćetkovića od čijeg se objavljivanja navršilo više od 40 godina. A solistička se karijera Josipe Lisac - nakon učešća u sastavima O'Hara i Zlatni akordi te nekoliko solističkih skladbi Alfija Kabilja, Arsena Dedića i Frane Paraća – fascinantno uzdigla ambicioznim konceptualnim albumom. Za bilo koju pjevačicu u nježnoj dobi od 23 godine – kako danas, tako jučer, kako u Hrvatskoj, tako u Americi ili Velikoj Britaniji – to je bio i ostao ogroman zalogaj. No, Josipa je nešto ranije već upoznala Karla Metikoša, alias Matta Collinsa, koji je rock'n'roll zvijezda postao nekoliko godina nakon Elvisa. Čovjeka koji će postati njezin zaštitnik i njezina vječna ljubav dok će Josipa njemu postati inspiracija i muza. Ipak, sve bi to bilo ništavno da Josipa već u ranim dvadesetima nije postala zrela pjevačica snažnog, zadimljeno-nazalnog glasa i sugestivne izvedbe s kojima bi prošla i na psihodeličnoj rock sceni San Francisca, odnosno da Karlo Metikoš i Ivica Krajač (iz nekadašnjeg sastava 4M koji su na svoj način u bivšu Jugoslaviju uvodili doo wop i rockabilly) nisu bili sjajan autorski tandem koji se već ranije okušao u nekolicini skladbi. Ni to ne bi bilo dovoljno da se uz odobrenje legendarnog Jugotonovog urednika Pere Gotovca za potrebe snimanja nije okupila stelarna postava glazbenika predvođena klaviristom i u ovom slučaju aranžerom Branetom “Lambertom” Živkovićem koji je za sobom povukao kolege iz matične grupe “Time” poput Vedrana Božića (gitara), Marija Mavrina (bas), Tihomira “Popa” Asanovića (Hammond orgulje) i Ratka “Raleta”Divjaka (bubnjevi). Čak je i Dado Topić udarao u tamburin, a u goste su pristigli i Slobodan “Bodo” Kovačević iz Indexa (gitara), Jože “Braco” Doblekar na kongama, puhačka sekcija u sastavu Miroslav Sedak-Benčić, Boris Frančišković, Maks Johan i Radmilo Maslovarić pa tadašnji članovi Zagrebačkog gudačkog kvareta dok su prateće vokale – vjerovali ili ne – pjevale Zdenka Kovačiček, Dubravka Zubović, Ksenija Erker i Adica Dobrić. Popis učesnika “Dnevnika jedne ljubavi” mogao se čitati poput “who is who” tadašnje pop, rock pa i jazz scene jer dio spomenutih glazbenika u “dril” je već uzeo Boško Petrović što je u okviru “Dnevnika jedne ljubavi” najzamjetnije u jednom vibratntnom jazz-funk-rock pasažu pri kraju pjesme “Ležaj od suza”. Probajte danas zamisliti da se takva ekipa okupi oko jedne debitantice. Da, naklade su tada bile veće, ali gospodin Pero Gotovac kao urednik mnogo je riskirao s objavom tako osmišljenog “Dnevnika jedne ljubavi”, čak i ako znamo da je jako dobro u zabavnoj glazbi prolazila donekle slična suradnja kakvu je Gabi ostvarivala s Arsenom.
Naime, do 1973. godine - iako je rock'n'roll kroz razne sastave “električara”, kako su kolokvijalno nazivali prve instrumentalne i beat bendove, bio ovdje prisutan već desetak godina – izašlo je malo rock albuma. “Električari” su uglavnom funkcionirali kao cover bendovi za plesnjake i bili su sretni ako su stigli do nekog singla ili EP-a. Autorski rock bio je rijedak, posebice na albumima do kojih su prije “Dnevnika jedne ljubavi” stigli tek Grupa 220, Drago Mlinarec, Indexi, Time i Korni grupa. Bijelo dugme, Parni valjak, Drugi način, Buldožer, Riblja čorba i drugi rock bendovi 70-ih još nisu počeli “rolati”, a novi val bio je nepoznanica u dalekom futuru. Nije, stoga, bedasto pojmiti “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac kao jedan od prvih rock albuma hrvatske i ex-YU glazbene scene. S druge strane, “Dnevnik jedne ljubavi” je i pop album koji započinje lirskim uvodom na akustičnoj gitari praćenoj gudačima u uvodnoj “O jednoj ljubavi”. To je skladba koja je mogla pobijediti na bilo kojem od tada uglednih festivala zabavne glazbe. Iako sprega progresivno shvaćenog rocka i kompromisa kakve je nalagala tada dominantna zabavna glazba putem festivala u Zagrebu, Opatiji i Splitu baš i nije bila sjajna, ovdje je taj spoj bio čudesan, Zapravo, toliko čudesan da ga je i pogrešno smještati u taj kontekst. Radije pokušajte “Dnevnik jedne ljubavi” zamisliti na engleskom i uočit ćete da je mogao nastati u San Franciscu jer u njemu ima psihodelije, “Staxu”ili “Muscle Shoalsu” jer to je i soul album, New Yorku jer na njemu ima jazz-funka ili Londonu u kojem je već “in” bio prog-rock. A nastao je u Zagrebu. Ne kao kopija, primjerice, dosega Jefferson Airplane s Grace Slick ili Big Brother and the Holding Company s Janis Joplin nego kao inkorporacija vrhunskih dometa američke i britanske rock, pop, soul i jazz-funk glazbe u naše tkivo. “Dnevnik jedne ljubavi” spada u argumente kojima se najsnažnije može poduprijeti teza kako su rock i pop glazba ovdje vrlo rano našle svoj dom i kako ovdje ne cvatu samo narodnjaci i estrada.
Na poetskoj razini, pak, iako posrijedi nije kantautorsko ostvarenje, “Dnevnik jedne ljubavi” može se promatrati i kao Josipina inačica “Tapestry” (1972) Carole King ili “Blue” (1971) Joni Mitchell, odnosno izuzetno uspješan pokušaj hvatanja priključka s tada vodećim svjetskim rock i pop kantautoricama i pjevačicama. Premda su stihove i glazbu za nju ispisali i skladali Metikoš i Krajač, “Dnevnik jedne ljubavi” zvuči poput ispovijedi jedne mlade žene koja se zaljubljuje u starijeg frajera da bi ostala ostavljena i gotovo beznadna. Životna priča Josipe i Karla, kako znamo, bila je drugačija. On jest bio “stari mačak” rock'n'rolla, a ona mlada pjevačka nada, pa je ispočetka ta veza nalikovala ljubovanju Sergea Gainsbourga i Jane Birkin. No, umjesto nesretnog i brzog kraja kakvog sugerira “Dnevnik jedne ljubavi”, njihova je ljubavna priča postala velika, duboka, iskrena i dokinuta tek preranom Karlovom smrću.
Toj ljubavi Josipa je odlučila zauvijek ostati vjerna i to je onaj životni dnevnik ljubavi izrasle iz njezinog glazbenog debija. Četrdeset godina kasnije ostaje tek konstatirati kako je hrabro i maštovito osmišljen te pomno snimljen i besprijekorno izveden “Dnevnik jedne ljubavi” bio i ostao jedan od najfascinantnijih debija u povijesti hrvatske i ex-YU popularne glazbe, odnosno nezaobilazno, antologijsko i iznimno važno ostvarenje s razmeđe rocka i pop glazbe kojem i danas valja odati dužno poštovanje. Posrijedi je vanvremenski klasik i šteta je što se u minula četiri desetljeća razmjerno malo naših pjevačica i kantautorica usudilo poći stopama Josipe Lisac, odnosno pokušalo uglazbiti neke svoje “ljubavne dnevnike”. (Aleksandar Dragaš)

Deezer